Mistah Kurtz – he dead
Peni za starog Gaja
I
Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni lljudi
Jedno o drugo oslanjamo se
Glave ispunjene slamom. Vaj!
Presahli nam glasovi, što se
Šapatom zajedničim glase
Tihi su i beznačajni
Ko vetar u suvoj travi
Il stope pacova što pretrči
U našem suvom podrumu po srči.
Bezoblični oblik, bezbojna senka
Zatomljena snaga, nepokretan gest;
Oni koji su prešli
Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo
Pamte nas – ako li pamte – na ko izgubljene
Žestoke duše, no samo
Kao šuplje ljude
Punjene ljude.
II
Oči koje ne smem ni u snu sresti
Smrti u snovitom carstvu
Te ne pojavljuju se:
Tamo, oči jesu
Sunce na stubu slomljenome
Tamo, drvo se jedno njiše
I glasovi nam stižu
U uapevanom vetru tome
Svečaniji i iz veće daljine
Od zvezde koja pline.
Neka ne budem bliže
U snovitom carstvu smrti
I neka prerušen budem
Tako smišljeno, u krzno
Pacova, vranino perje, motke ukrštene
Na nekoj njivi
I krećem se kako me vetar prene
Ne bliže –
Ne taj konačni susret
U simračnom carstvu.
III
Ovo je mrtva zemlja
Ovo je zemlja kaktusa
Ovde su likovi kameni
Osovljeni, ovde ih stiže
ponizna molba ruke mrtvaca
Pod trepetom zvezde koja pline.
Je li ovako
U drugom carstvu smrti
Kad budimo se sami
U čas kada nas
Groznica nežnosti trese
Usme koje bi da ljube
Sriču molitve slomljenom kamenu.
IV
Oči nisu ovde
Nema očiju ovde
U ovoj dolini zvezda na umoru
U ovoj praznoj dolini
Toj slomljenoj vilici naših carstava izgubljenih
Na ovom poslednjem zborištu
Mi zajedno napipavamo put
I izbegavamo govor
Skupljeni na toj obali natekle reke
Slepi, osim ako
Oči se ne jave opet
Kao trajna zvezda
Mnogolisna ruža
Sumračnog carstva smrti
Nada samo
Za prazne ljude.
V
Ukolo okolo kaktusa
Oko kaktusa oko kaktusa
Ukolo okolo kaktusa
Izjutra u pet sati.
Između ideje
I stravnosti
Između pokreta
I čina
Pada senka
Jer Tvoje jest Carstvo
Između zamisli
I tvorevine
Između osećanja
I odaziva
Pada senka
Život je vrlo dug
Između žudnje
I grča
Između moći
I postojanja
Između suštine
I potonjeg
Pada Senka
Jer Tvoje jest Carstvo
Je Tvoje jest
Život je
Jer Tvoje jest
Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ne s tutnjem već sa
cviljenjem.
Prvi
moto pesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči
kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glaavnoh junaka.
Drugi
moto su reči koje deca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja
Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera
je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da
se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja
predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zaverenika; deca skupljaju od prolaznika
priloge za takvu lutku.
Нема коментара:
Постави коментар