Stranice namenjene odabranoj poeziji i vrhunskoj prozi.

6. 7. 2012.

T.S.ELIOT - PESMA ZA SIMEUNA (prepev Ivana V. Lalića)


PESMA ZA SIMEUNA


Gospode, rimski zumbuli cvetaju u zdelama i
Zimsko sunce mili uz snežna brda;
Uporno doba zastalo je.
Lak je moj život, dok čeka vetar samrtni,
Kao pero na mojoj nadlanici.
Prašina u suncu  i sećanje u uglovima
Čekaju na vetar koji mrzne prema mrtvoj zemlji.

Podaj nam tvoj mir.
Mnoge sam godine išao ovim gradom,
veru svoju držao i post, sirotinji udelio,
Počast primao i odavao, bol blažio i utehu primao,
Niko sa moga praga nije oteran bio.
Ko će se stiti doma moga, gde će živeti deca dec emoje
Kada dođe vreme čemerno?
poći će jarčevim trabom, i lisici u dom,
Bežeći od stranih lica i mačeva stranih.

Pre doba okova i pokora i kuknjave
Podaj nam tvoj mir.
Pre zastanka na gori pustošnoj,
Pre izvesnog časa materinskog bola,
Neka sada, u ovo rođajno doba preminuća,
Podari Dete, Reč još nema i neizgovorena,
Utehu Izrailja
Starcu koji ima osamdeset leta a nema sutrašnjice.

Po reči Tvojoj.
Slaviće Tebe i pamtiti u svakom pokoljenju,
U slavi i porugama,
Svetlost na svetlost, uspinjući se stepenicama svetaca,
Ne meni mučeništvo, ushit misli i molitve,
Ne meni potonje viđenje,
Podari mi tvoj mir.
(A mač će tvoje srce da probije,
Tvoje takođe.)
Umoran sam od života svoga i života onih posle mene,
Umirem spostvenom smrću svojom i smrću onih posle mene.
Otpusti slugu svojega,
Jer videše mu oči spasenje tvoje.

T.S.ELIOT - PUTOVANJE MUDRACA (prepev Ivana V. Lalića)


PUTOVANJE MUDRACA


“Studen beše taj dolazak,
Baš najgore doba godine
Za putovanje, i to tako dugo:
Drumovi teški a vreme oštro,
Upravo usred zime.”
A kamile nažuljane, bolnih nogu, zadrte,
Ležu u sneg što se topi.
Ponekad bi zažalili
Za letnjim dvorcima na padinama, terasama
I svilenim devojkama koje nose šerbet.
Pa onda goniči kamila psuju i gunjđaju
I beže i traže pića i žena,
I noćne se vatre gase, i nigde da se skloniš,
I gradovi neprijateljski i varoši neprijazne,
I sela prljava i za sve mnogo ištu:
Ne beše nam tada lako.
Konačno smo odlučili da putujemo noću,
Spavajući na mahove,
A u sluhu glasovi nam pevaju i kažu,
Sve je to ludost.

Zatim zorom siđosmo u blagu dolinu,
Vlažnu, ispod crte snega, mirisnu od bilja,
Gde beše brzi potok i vodenica što razbija mrak,
I tri drveta na niskom nebu,
I stari neki beli konj u galopu niz livadu.

Zatim dođosmo do neke krčme s lozom na vratima
Otvorenim, šest se ruku kocka u srebrnjake,
A noge tuku prazne vinske mešine.
Al tu ne beše obaveštenja, i tako smo nastavili put
I stigli uveče, ni trenutak prerano
Da pronađemo mesto: beše (može se reći) u redu tako.

Sve to beše vrlo davno, sećam se,
I učinio bih sve to opet, ali objasni,
To mi objasni,
To: bejasmo li čitavim tim putem vođeni zbog
Rođenja ili Smrti? Beše tu Rođenje, svakako
Dobismo dokaz, ne sumnjamo. Viđao sam i rođenje i smrt,
Al zamišljah ih drukčije: za nas ovo Rođenje
Beše teška i gorka agonija, kao Smrt, naša smrt.
Vralili smo se u naše krajeve, ova Kraljevstva,
No ne osećajućo se više ugodno tu, u starom proviđenju,
Sa tuđim jednim svetom što drži se čvrsto svojih bogova.
Radovao bih se još jednoj smrti.

5. 7. 2012.

T.S.ELIOT-ČISTA SREDA (prepev Ivana V. Lalića)


 

I


Jer nemam nade da se vratim opet
Jer nemam nade
Jer nemam nade da se vratim
Žudnji za tuđim dosegom il darom
Ne težim više da težim takvim stvarima
(A šta će pokret krila orlu starom?)
Zašto da žalim
Nestalu snagu običajne vlade?

Jer nemam nade da ću opet da poznam
Nejaku slavu pozitivnog časa
Jer mi na umu nije
Jer znam da neću da doznam
Jedinu istinsku kratkotrajnu moć
Jer ne mogu da pijem
Tamo gde drveće cveta i vrela teku jer ničeg nema ponovo

Jer znam da je vreme uvek vreme
A mesto je uvek i samo mesto
I što je zbilja jeste zbilja jednog časa
I jednog mesta
Radujem se što su stvari onakve kakve su i
Odričem se lica blaženoga
I odričem se glasa
Jer nemam nade da se vratim opet
Jer radujem se stoga
Jer sazidati moram nešto čemu da se radujem
I moliti Boga da smiluje se nama
I ja molim da zaboravim
To što sam sebi zborim u suvišnim raspravama
Suviše objašnjavam
Jer nemam nade da se vratim opet
Nek ove reči odgovor daju
Za učinjeno, da se ne ponovi
Ne bila nam preteška presuda na kraju

Jer ova krila nisu više krila za let
Već da vazduh mlate ko krila vetrenjače
Vazduh što je sada potpuno malen i suv
Maleniji i suvlji nego htenje
Uči nas da nam stvari znače i ne znače
Uči na strpljenje.

Moli za nas grešnike sada i u smrtnom nam času
Moli za nas sada i u smrtnom nam času.


II


Gospo, tri bela leoparda sedela su pod smrekom
Kada osveži dan, nahranjemi do grla
mojim nogama mojim srcem jetrom i onim što beše sadržano
U šupljoj oblini moje lobanje. I reče Bog
Da li će ove kosti živeti? Da li će ove
Kosti živeti? A ono što beše sadržano
U kostima ( već osušenim) cvrkutom reče:
Zbog dobrote ove Gospe
I zbog ljupkosti njene, a i zato
Što slavi Djevu u mislima svojim,
Mi blistamo u sjaju. A ja koji sam tu prikriven
Nudim svoja dela zaboravu, a svoju ljubav
Potomstvu pustinje i tkivnom plodu.
To eto obnavlja
Moj drob tetive očiju mi i nesvarljive delove
Koje leopardi odbacuju. Gospa se povukla
U beloj haljini, da razmišlja, u beloj haljini.
Neka belina kostiju namiri zaborav.
U njima nema života. Kao što sam zaboravljen
I biću zaboravljen, tako ću i zaboraviti,
Određen tako, sabran u stvari. I reče Bog
Proričite vetru, i samo vetru jer samo
Vetar će da sluša. A kosti su pevale cvrkutom
Pod teretom skakavaca, besedeći

Gospo tišina
Mirna i ucveljena
Razdrta i precela
Ružo sećanja
Ružo zaborava
Izmoždena i živodajna
Uznemirena spokojna
Jedina Ruža
Sada je bašta
Gde sve ljubavi končaju
Svršavaju muke
Ljubavi nezadovoljene
Konac beskonačnog
Put u nigdinu, Zaključak svemu
Nezakučiv je
Govor bez reči i
Reč van govora
molimo se Majci
Zbog te bašte
Gde sva ljubav končava.

Pod smrekom su pevale kosti, razasute i sjajne
Volimo što smo razasute, malo smo koritile jedna drugoj.
Pod drvetom kada osveži dan, uz blagoslov peska,
Zaboravljajući sebe i zaboravljajući se, sjedinjene
U spokoju pustinje. Ovo je zemlja koju ćete
Kockom podeliti. A nije važna ni podela
Ni jedinstvo. Ovo je zemlja. Imamo nasleđe.


III


Na prvom zavoju drugih stepenica
Okrenuh se i ugledah niže
Isti lik iskrivljen preko balstrade
U smradnom vazduhu, pari što se diže
Gde bori se s vragom stepenica, lica
Prevarna, lica očaja i nade.

Na drugom zavoju drugih stepenica
Pustih ih da se krive, još niže sam se osvrnuo;
Ne beše više lica, a stepenište beše crno,
Vlažno, ko usta starca škrbava, balava, trula,
Ili ko ralje što ih stara ima ajkula.

Na prvoj zavoju trećih stepenica
Ko smokva obao prozor je urezan stajao
A s one strane gloga i jedne pastirske scene
Plećati lik odeven u boje plave i zelene
Starinskom je frulom majsko doba bajao.
Ljpka je lelujala kosa, smeđa kosa preko usta,
Jorgovan  smeđa kosa gusta;
Pažnja popušta, muzika frule, zastanci i stope uma
                                                                uz treće stepenice,
Sve bleđe, bleđe; snaga s one strane nade i očajanja
Tokom uspinjanja.

Gospode, nisam dostojan
Gospode, nisam dostojan

                no samo reci reč.


IV


Ko hodio je između ljubičastog i ljubičastog
Ko hodio je među nizovima
Zelenila što ga različitog ima,
U belom i plavom, u Marijinoj boji,
A da pri tom nešto beznačajno zbori
U neznanju i znanju da večni bol postoji
Ko kretao se među drugima što hode,
Ko tad osnaži česme, svežinu izvora stvori

Dade hlad suvoj steni a čvrstinu pesku
U plavilu različka, Marijinoj boji,
Sovegna vos

Eto godina što hode između, odnose
strune i frule, vaspostavljaju
Onu što kreće se vremenom između sna i jave, nosi

Belu svetlost ovijenu, omotanu oko sebe, ovijenu.
Nove godine hode, vaspostavljaju
kroz sjajan oblik suza, godine, vaspostavljaju
Drevnu pesmu novim stihom. Iskupi
Vreme. Iskupi nečitanu
Viziju u višem snu.
Dok ukrašeni inorozi pozlaćen kovčeg vuku.

Čutljiva sestra pod belim i plavim velom
Među tisama, iza baštenskog boga
Čija je frula bez daha, saže glavu i učini znak
                                                                ali bez reči

Ali česma šiknu, odozgo ptica javi se
Iskupi vreme, iskupi san
Zalog reči izgubljene, neizrečene

Dok vetar ne strese hiljdu šapata s tisa

I posle tog našeg izgnanstva.


V


Ako je izgubljena reč izgubljena, ako je potrošena reč
                                                                potrošena

Ako je nečuvena, neizrečena
Reč neizrečena, nečuvena;
Ipak je neizrečena reč, Reč nečuvena,
Reč bez reči, Reč koja je
U svetu i za svet;
I svetlost zasja u tami i
Nasuprot Svetu nesmireni svet se ipak okretao
Oko središta neme Reči.

                Narode moj, šta ttti to učinih.

Gde će reč da se stekne, gde će reč
Da odjekne? Ovde ne, tu nema dosta tišine
Ne na moru ni na ostrvlju niti
Na kopnu, u pusinji ili kišnom kraju
Za one što hode kroz tamu
I po danu i po noći
Pravi čas i pravo meso nisu tu
Na mesto milosti za one koji se lica klone
Ne radosti čas za one što u buci hode i poriču glas

Hoće li se setra pod velom moliti
Za one što hode kroz tamu, što te izabraše i
                                                                protiv tebe staše,
One koje razdire rog između doba ovog i tog, vremena
                                                i vremena, između
Sata i sata, reči i reči, moći i moći, one što čekaju
U noći? Hoće li se sestra pod velom moliti
Za decu na kapijama
Što neće da odu a nevična su molitvama:
Moli za one što izabraše i nasuprot staše

                Narode moj, šta tti to učinih.

Hoće li sestra pod velom među vite tise
Kad stane za one koji je vređaju moliti se
Za one što boje se a ne mogu predati se
I potvrđuju  pred svetom a poriču među stenjem
U poslednjoj pustinji među poslednjim plavim stenjem
Pustinji u vrtu vrtu u pustinji
Sušnoj, ispljuvavajući osušenu semenku jabuke.

                Narode moj.


VI


Iako nemam nade da se vartim opet
Iako nemam nade
Iako nemam nade da se vratim

Između dobiti i gubitka na neodlučnoj crti
Na ovom kratkom prelazu gde prelaze snovi
Snovima utaban sumrak između rođenja i smrti
(Blagoslovi me oče) mada ne želim te stvari da želim
Sa širokog prozora na obalu od granita
Ka moru hita, ka moru još hita jedra bela
Krila jaka i cela

A izgubljeno srce čvrsne i radost mu je
Izubljeni jorgovan, glas mora što se ne čuje
I slabi duh živne da pobuni se što je
Žuti cvet savio se, miris mora nestao je
Živne da bi spasao
Krik prepelice, vivka što vazduh je ustalasao
I slepo oko stvara razne
U kapiji od slonovače oblike prazne
I miris obnavlja slani ukus peska i stenja
Ovo je vreme napetosti između smrti i rođenja
Masto samoće gde se ukrštaju tri sna
Među plavim stenjem
No kad glesovi streseni s tise odstruje
Nek drzga se tisa strese i neka odgovori.
Blažena sestro sveta majko, duše vrela, duše vrta,
Ne daj da nas muči samooruga lažnosti
Uči nas da nam stvari znače i ne znače
Uči na strpljenje
Čak među ovim stenjem
Naš mir u Njegovoj volji
Pa čak i među ovim stenjem
Sestro, majko
I duše rečni, duše morski
Ne dozvoli da odvojen budem

I neka vapaj moj dopre do Tebe.

T.S.ELIOT - ŠUPLJI LJUDI (prepev Ivana V. Lalića)



Mistah Kurtz – he dead

Peni  za starog Gaja


I


Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni lljudi
Jedno o drugo oslanjamo se
Glave ispunjene slamom. Vaj!
Presahli nam glasovi, što se
Šapatom zajedničim glase
Tihi su i beznačajni
Ko vetar u suvoj travi
Il stope pacova što pretrči
U našem suvom podrumu po srči.

Bezoblični oblik, bezbojna senka
Zatomljena snaga, nepokretan gest;

Oni koji su prešli
Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo
Pamte nas – ako li pamte – na ko izgubljene
Žestoke duše, no samo
Kao šuplje ljude
Punjene ljude.


II


Oči koje ne smem ni u snu sresti
Smrti u snovitom carstvu
Te ne pojavljuju se:
Tamo, oči jesu
Sunce na stubu slomljenome
Tamo, drvo se jedno njiše
I glasovi nam stižu
U uapevanom vetru tome
Svečaniji i iz veće daljine
Od zvezde koja pline.


Neka ne budem bliže
U snovitom carstvu smrti
I neka prerušen budem
Tako smišljeno, u krzno
Pacova, vranino perje, motke ukrštene
Na nekoj njivi
I krećem se kako me vetar prene
Ne bliže –


Ne taj konačni susret
U simračnom carstvu.


III


Ovo je mrtva zemlja
Ovo je zemlja kaktusa
Ovde su likovi kameni
Osovljeni, ovde ih stiže
ponizna molba ruke mrtvaca
Pod trepetom zvezde koja pline.

Je li ovako
U drugom carstvu smrti
Kad budimo se sami
U čas kada nas
Groznica nežnosti trese
Usme koje bi da ljube
Sriču molitve slomljenom kamenu.



IV


Oči nisu ovde
Nema očiju ovde
U ovoj dolini zvezda na umoru
U ovoj praznoj dolini
Toj slomljenoj vilici naših carstava izgubljenih

Na ovom poslednjem zborištu
Mi zajedno napipavamo put
I izbegavamo govor
Skupljeni na toj obali natekle reke

Slepi, osim ako
Oči se ne jave opet
Kao trajna zvezda
Mnogolisna ruža
Sumračnog carstva smrti
Nada samo
Za prazne ljude.


V


Ukolo okolo kaktusa
Oko kaktusa oko kaktusa
Ukolo okolo kaktusa
Izjutra u pet sati.

Između ideje
I stravnosti
Između pokreta
I čina
Pada senka
                                                                Jer Tvoje jest Carstvo

Između zamisli
I tvorevine
Između osećanja
I odaziva
Pada senka
                                                                Život je vrlo dug


Između žudnje
I grča
Između moći
I postojanja
Između suštine
I potonjeg
Pada Senka
                                                                Jer Tvoje jest Carstvo


Je Tvoje jest
Život je
Jer Tvoje jest

Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ovako svetu dođe kraj
Ne s tutnjem već sa cviljenjem.

                Prvi moto pesme je citat i novele Dozefa Konrada Heart of Darkness; to su reči kojima “mali” na brodu objavljuje smrt glaavnoh junaka.
                Drugi moto su reči koje deca izvikuju na ulici na praznik Guy Fawkes Day (Dab Gaja Foka), kojim se obeležava godišnjica takozvane “barutne zavere” (1605); zavera je imala za cilj da digne u vazduh Parlament za vreme zasedanja. Običaj je da se na godišnjicu otkrića ove zavere spaljuje slamom ispunjena lutka koja predstavlja Gaja Foka, osuđenog kao zaverenika; deca skupljaju od prolaznika priloge za takvu lutku.