Stranice namenjene odabranoj poeziji i vrhunskoj prozi.

26. 7. 2012.

Čarls Simić - "SVET SE NE ZAVRŠAVA" (The World Doesn't End)

                                                                   *                        

The time of minor poets is coming. Good-by Whitman, Dickinson, Frost. Welcome you whose fame will never reach beyond your closest family, and perhaps one or two good friends gathered after dinner over a jug of fierce red wine . . . while the children are falling asleep and complaining about the noise you're making as you rummage through the closets for your old poems, afraid your wife might've thrown them out with last spring's cleaning.

It's snowing, says someone who has peeked into the dark night, and then he, too, turns towards you as you prepare yourself to read, in a manner somewhat theatrical and with a face turning red, the long rambling love poem whose final stanza (unknown to you) is hopelessly missing.                                                                                                   

                                                            –After Aleksandar Ristović






                                               *

Dolazi vreme malih pesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće dopreti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih posle večere oko vrča jakog crnog vina... dok deca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom poslednjeg prolećnog spremanja.

Pada sneg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pesmu čija je poslednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena

- Po Aleksandru Ristoviću

ČARLS SIMIĆ - "SVET SE NE ZAVRŠAVA" (The World Doesn't End)


                                                        *

Someone shuffled by my door muttering: “Our goose is cooked.

Strange! I have my knife and fork ready. I even have the napkin tied around my neck, but the plate before me is still empty.

Nevertheless, someone continues to mutter outside my door regarding a certain hypothetical, allegedly cooked goose that he claims is ours in common.








                                              *

Neko se mota oko mojih vrata mrmljajući: "Naša guska je pečena."

Čudno! Nož i viljuška su mi spremni. Čak mi je i salveta svezana oko vrata, ali tanjir ispred mene još uvek je prazan.

Ipak, neko nastavlja da mrmlja ispred mojih vrata nešto u vezi sa izvesnom, hipotetičkom, navodno pečenom guskom koja je, tvrdi on, naša zajednička.

ČARLS SIMIĆ -"SVET SE NE ZAVRŠAVA" (The World Doesn't End)


                                            *

My thumb is embarking on a great adventure. “Don’t go, please”, say the fingers. They try to hold him down. Here comes a black limousine with a veiled woman in the back seat, but no one at the wheel. When it stops, she takes a pair of gold scissors out of her purse and snips the thumb off. We are off to Chicago with her using the bloody stump of my thumb to paint her lips.






                                              *

Moj palac se upušta u veliku avanturu. "Molimo te, ne idi", kažu prsti. Pokušavaju da ga zadrže. Nailazi crna limuzina sa ženom pod velom na zadnjem sedištu, ali za volanom nema nikog. Kad se limuzina zaustavi, ona uzima zlatne makazice iz svog novčanika i odseca mi palac. Odlazimo za Čikago a ona se služi okrvavljenim patrljkom mog palca da namaže svoje usne.

ČARLS SIMIĆ - iz knjige proznih pesama "SVET SE NE ZAVRŠAVA" (Narodna knjiga,1990) - CHARLES SIMIĆ, The World Doesn't End

                                            *

Are Russian cannibals worse than the English? Of course. The English eat only the feet, the Russians the soul. “The soul is a mirage,” I told Anna Alexandrovna, but she went on eating mine anyway. 

"Like a superb confit of duck, or like a sparkling littleneck clam still in its native brine?" I inquired. But she just rubbed her belly and smiled at me from across the table.





                                                    *


Da li su ruski ljudožderi gori od engleskih? Naravno. Engleski jedu samo noge, ruski dušu. "Duša je varka", rekoh Ani Aleksandrovnoj, ali ona ipak nastavi da jede moju.

"Kao veličanstveni zalogaj zaslađene patke, ili kao penušava školjka u prirodnom soku?" Raspitivao sam se. Ali ona samo protrlja svoj trbuh i nasmeši mi se preko stola.

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA (pesma 7.)

                                                    7.

                         U ciči zimi stoje konji pod smrtnom
                                                                                presudom,
                         konjušnica je zatvorena za ljubitelje konja i
                                                                                      druge,
                         oseća se ljut miris zimskog cveća, i sena.

                         Izvršilac presude zasad je u kuhinji,
                         jede obema rukama, obraćajući se nekoj ženi,
                         koja pokušava da mu sedne u krilo, gola
                                                                          golcata, i lepa.

                         Neko dete nosi čašu s bosiokom, smeje se
                         dok obilazi oko njih klanjajući se više puta,
                         onda se lati usne harmonike i svira

                         U drugoj sobi s velikim ogledalima.

                         Jednog po jednog, sad izvode konje ispred
                                                                                   konjušnice,
                          cimajući uzde i vičući kao ludi.
                          Izvršilac presude ubija konje iz male
                          puške ciljajući ih međ lepe oči izbliza, kao
                                                                                      opčinjen.

                           Konji leže u snegu, nad njima su gola drveta i
                                                                                     vran gavran,
                            jedini svedok i budući saučesnik.

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA (pesma 6.)

                                                    6.

                              Konji koji vuku tramvaj konji su očevog
                                                                                    detinjstva,
                              rage, uskih pleća, polumrtvi dabome,
                              obavljaju svoj posao za malu nadoknadu u vidu
                                                                                        vreće zobi
                              i, naravno, timarenja kasnije u konjušnici.

                              U tramvaju sede gospe, prinoseći
                              licu male marame od svile, kraj njih su
                              punački anđeli u vunenim čarapama i s
                                                                          anđeoskom obućom.

                               Neki čova, starinskog kova, upoznaje se
                               sa onom do sebe, uz ustajanje i dubok naklon.
                               Ima knjigu u krilu sa sličicama golih
                                                             anđela u apstraktnim pozama.

                                Ja sam dečak sa zadnjeg sedišta, mislim
                                 na neko devojče koje i ne pomišlja na mene,
                                 nego je usredsređeno na okno tramvaja već
                                                                               zamagljeno kišom.                                  

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                            

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA (pesma 5.)

                                                   5.

                               Ovaj konj je dobijen na lutriji. Vlasnica mu
                                je devojka crvenih očiju i s makazama za
                                                                                            nokte.
                                U trobojnoj haljini šeta se između konja i
                                                                                          šapuće.

                                 Drži čvrsto uzde vodeći svog konja ka kući
                                 gde sede uz duvar ukućani, već opčinjeni
                                 njenom pojavom u ulozi buduće jahačice.

                                 Ali, evo je gde uvodi konja u kuću, i konj
                                 pažljivo prolazi između ukućana, koristeći
                                 četiri duboke papuče da ne uprlja pod i
                                                                                      prostirke.

                                  Uveče sanjaju oboje gotovo isti san: kao
                                   konj je poprimio sasvim ljudske odlike i
                                                                                 govori, a njoj
                                   raste griva i mala (ali zlatna) kopita koja
                                                                           svetlucaju dok trči.

                                   Preko mesečinom obasjane trave, iz večeri u
                                                                                          veče, i duže.              

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA (pesma 4.)

                                              4.

                                  Ovaj konjić je uistinu nadrealan. Puši
                                   jak duvan, sve gledeći kako
                                   promiču naokolo vatrene pahuljice.

                                   Sedi kadikad u pozorištu, sam u redu,
                                   oko njega, dole i gore, nasmejana lica onih
                                   što se, dok se smeju, podgurkuju laktovima ili
                                                                                      kolenima.

                                    Hoda sam ulicom od duvandžinice do staklare,
                                    ne osvrćući se na vod vojnika ili starce,
                                    I sam ima vojnički šinjel prebačen preko
                                                                          leđa, stupa pravo.

                                     Često igra na tomboli, kad dobije,
                                     časti malo društvo sirotih konja iz zaprege,
                                     kad izgubi, osami se u kakvoj udaljenoj
                                                                             prostoriji i plače.

                                      Poznaje lično Dalija i Bretona, a o Zoli
                                      izražava se njišteći i s podsmehom.

                                             

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA ( pesma 3.)

                               3.

                          Mali konji od hartije za dečja dosećanja,
                          jedni crveno obojeni, drugi plavi,
                          uvijaju se oko plamena svećice ili pored
                                                                        štednjaka.

                           Drveni konji koji hodaju svaki čas gubeći
                           i opet hvatajući ravnotežu, kao živi,
                           dok njihov vlasnik seje ludo brašno na ludo
                                                                                    sito.

                            Konji načinjeni od senke prstiju i šake
                            na duvaru, dok napolju zimska večer cvili
                            kao neko uhvaćen kleštima za mišicu ili
                                                                                   prste.

   

25. 7. 2012.

Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA (pesma 2)

                                  2.

                   Ovaj konj je Milutinov, a ovaj Radojev,
                   tu su Jovanov konj i Markov, onog tamo
                   jahao je Nikola sa nevesticom kao zlatnim
                                                         poklonom.

                   Ovaj konj je konj Sime učitelja, što nosi
                   bradu bez brkova, što razgovara sam sa sobom
                   i koji začkilji  na jedno oko kad zagleda se
                                                                  kome u lice.

                   Ono je konj koga sam se bojao kao dečak,
                    pokušavajući da mu stavim sedlo ili oglav,
                    zalećući se više puta prema njemu sa
                                            konjskom opremom u naručju.

                    A ovaj konj ne pripada nikome, nego ga jaše
                     jedan istinski anđeo, ali kad to niko ne
                                                                                 vidi:
                     dolazi noću u štalu i izvodi ga iz nje da bi 
                     ga u zoru vratio sveg oznojenog i bez ušiju.

                     (A ove mu posle narastu u toku dana, malo -
                      -pomalo, dabome.) 


Aleksandar Ristović - SEDAM PESAMA O KONJIMA ("Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa", Nolit, Beograd,1995.)

                                     
                                       1.

                            Stoje na kiši crni konji, kisnu
                            ispred podrumskih vrata neke druge kuće.
                            na kojoj sad su sva okna zatvorena,sem jednog.

                            Niko ne gleda u konje nego ide nekud
                            noseći ili vukući nešto preko tamne trave.
                            Zastane kadikad, zagleda svoj dragoceni
                                                                                      teret.

                            Ipak, jedna žena mršava podigla je tek
                                                                                        malo
                            suknju da pređe preko jarka s vodom,
                            smeje se samoj sebi skoro luda.

                            Crni konji kisnu na crnoj kiši,
                            ispred podrumskih vrata. A gore u onom oknu
                            Upalila se tek jedna svetiljka. I drhti.

Aleksandar Ristović - KRETANJE NAVIŠE I NANIŽE ("Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa", NOLIT,Beograd,1995.)

                                  Ove stepenice vode ukrug, ako se
                                  počneš uspinjati, lakim koracima,
                                  stići ćeš dole, ali i obrnuto.

                                  Na jednom mestu zastavši, videćeš
                                  da put prema gore i onaj drugi
                                  jedan su put. Ti ga zapravo udvajaš.

                                  Onim naporom da stvari vidiš ozdo
                                  i onim drugim da ih vidiš ozgo,
                                  smešna do suza u svom nastojanju.

                                  A ja ti evo pružam ruku stojeći
                                  ni gore ni dole, da bih ti jasnijim učinio
                                  svet što jedan je tek u svojim suprotnostima.  

ALEKSANDAR RISTOVIĆ - TI SOBNA RUŽO ("SVETILJKA ZA Ž.Ž. RUSOA", NOLIT 1995.)

        Ti sobna ružo, ne zavidiš li
        onoj ruži koja je napolju,
        koja se još drži grane sa koje je otkinuta?

        Uskoro će i ona za tobom, ali u neku drugu
                                                                     posudu.
        Naginjaće se nad njom neko drugo lice,
        daleko prijatnije od mojeg. Možda žensko.

        Ne zavidi, ti sobna ružo, onoj ruži što je
                                                                   napolju.
        Neka treća ruža, još nepropupela,
        ima vas obe u svom dečjem snu kao primere za
                                                                         ugled.    

12. 7. 2012.

ALEKSANDAR RISTOVIĆ - PROLEĆNI RADOVI (Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd,1985.)



Hajde već jednom, pokaži se ti, omrznuto zelenilo,
vi, trupci i panjevi i iverje za potpalu,
tamo gde nedostaje jedno od vas zamenjuje ga drugo u bilo kojoj upotrebi
dok sneg duva kroz otvorena vrata na pokrivače i odeću.

Nevidljive su ruke onoga koji vas njiše vi, tanke grane,
ali mu osećate snagu kao da je u pitanju kakvo dete ili odrastao čovek,
ja isto tako, opažam rumenilo na nepostojećim ustima
dok mi idu u susret vazdašnje nevolje i nesreća u drvenom kovčegu.

Ne, dakle, treperenje snega nego prostor obojen zelenilom,
ne obrve i usta, ni celo lice u kovrdžama,
ne zamagljeno okno, večernja svetiljka ili ljubičasto uzglavlje,
ne revolucionarna muzika ni sirotište sa razvaljenim krovom.

Ti, moja ženo, ideš u providnoj odeći preko providnog polja,
uskoro ćemo naići na providno drveće i na providne sagovornike,
praznina najednom ispunjava bilo koje utočište sa mogućim posetiocima,
slatko je umovanje u praznini uz studentsko zvonce ili uz drvenu čegrtaljku.

ALEKSANDAR RISTOVIĆ (O PUTOVANJU I SMRTI, Nolit, Beograd,1976.)

15                    

Nemoj odugovlačiti, ti, smrti, gledajući me kroz rešetke,
toliko udaljena kao da se nikad nećemo naći oči u oči;
izmakao sam ti u najboljim godinama ostavljajući ti gluvu starost,
usta koja ne krvare od ujeda i telo među večernjim senkama.

Zateći ćeš me drugog dana i u drugojačijim okolnostima
kad te ne očekujem za stolom ili na vetrovitom drumu,
biću dovoljno mudar da učinim snošljivim tih nekoliko trenutaka
kada mi se ukaže tvoj nepodoban oblik u stvarima koje ne poznajem.

Da li si ti žena čija mesnata usta volim,
da li si ti brežuljak u detinjim snovima 
gde se dodirnusmo pre nego što smo rekli "da" jedno drugom,
da li si ti rashlađena čaša sa otiskom moja četiri prsta,
da li si ti blesak i prazno okretanje točka na prevrnutim dvokolicama?

Ne postoji sećanje na tebe niti tvoj tačan opis
i moguće je da te oličava sve što je unaokolo i u čije se slike odevaš;
hrana za pse, bič, senka čizama i lepet krila
tek su puko nagađanje na koje, evo, pristajem, u nedoumici.



ALEKSANDAR RISTOVIĆ - DOGAĐAJ OD POSEBNE VAŽNOSTI


 


Kreće se ukrug, dabome, izvesno društvance, 
vidim neke s knjigom Rilkea u ruci, takođe
nekog drugog čiji prsti pucketaju kad stisne šaku. 

Neko devojče, jakih sisa, hladi se 
zelenom maramicom, vrska kad govori.
Malo pene joj je u uglu usta, ništa do to. 

A odvažan je jedino moj učenik:
zna Homera naizust, i ne libi se 
da ga recituje nekoj ženi u poodmaklim godinama. 

Ona drži šaku za to vreme na njegovom kolenu
i uskoro će je premestiti na jedno drugo mesto, 
koje ne bih pomenuo, ali ću pomenuti crvenilo joj na licu. 

Kreće se ukrug izvesno društvance:
pesnik retoričar i drugi pesnik, lirski;
oba imaju prevez preko očiju, tanke prste i našminkana usta. 

Nego i ja sam tu negde, zauzet
oko malih kokošaka koje trče po dvorištu,
pokušavajući da uzlete na obližnje drvo, i još više.




Aleksandar Ristović - NEKO RAZLIČIT OD NAS I SLIČAN NAMA




Sad on hoda kao da mu je voda u cipeli,
drhturi, onako visok, skoro bez oslonca,
misli jedino o suštini svog jada.

Uskoro ga nećemo gledati:
ući će u neku kuću, posve ličnu,
motriće on nas, ne mi njega.

Kroz malen prozor, ispod samog krova,
gde su zvezde uistinu zvezde, i gde
sunce greje svoju ruku na sopstvenom sjaju.

A možda ga ni videli nismo,
nego je taj čovek slika
koju pokušavamo da stvorimo o sebi.

Ni makac od našeg ogledala,
odeveni sad u purpur i svilu,
sad u odeću kakvog siromaha.


ALEKSANDAR RISTOVIĆ - VERENICI (Светиљка за Ж. Ж. Русоа, Нолит, 1995.)




Miš je pretrčao preko poda i nestao
u pukotini, a mi pokušavamo
da ga dozovemo šapućući izvesna imena i nadimke.

Neka devojka sedi na krevetu
i navlači duge čarape. Ima krupna usta,
kao i zelene i žute trake umesto kose.

Preko puta nje je verenik u vereničkom ruhu:
taman kaput i čakšire sa zlaćanim ukrasima.
Smeje se devojci koja navlači čarape.

Pa onda zaspi u položaju
u kome ga je zatekao pogled neke druge devojke
koja se tog časa pojavljuje na vratima.

Miš je izvirio iz pukotine i okleva
pre no što će pretrčati pod od zida do zida
dok ga prva devojka ne dočeka granom jorgovana
sa cvetićima koji ispadaju zbog naglih pokreta.

Napolju je mraz okovao svojim kovačkim altkama
kuću u kojoj se ne vide više ni verenik ni devojke,
ali se dobro oseća jorgovanski miris
i to ne samo u onoj prostoriji gde je pod obojen svetloljubičasto.


ALEKSANDAR RISTOVIĆ - VEČE (Светиљка за Ж. Ж. Русоа, Нолит, 1995.)




Dok čitate Borhesa, bestidnice,
ono što je bilo svojstvo jednog predmeta
pripisujete drugom.

Na taj način predmeti
ne udvajaju svoju sličnost
nego je gube.

A štivo iz Borhesa pomaže vam
da približite izvesne krajnjosti
u nekoj vrsti logičnog sanjarenja.

I bestidnost vam ide naruku:
poljupcima naravno
bez onog drugog lica.

A mesec (luna?) zatvara se
u svoju pretposlednju neobičnost,
i evo prilike za veštinu došaptavanja ni sa kim.

ALEKSANDAR RISTOVIĆ - ARTIR REMBO (Светиљка за Ж. Ж. Русоа, Нолит, 1995.)



  
Uči engleski
I am Arthur Rimbaud. I am Arthur Rimbaud.
Ubijene vaši stavlja na kristalni poslužavnik.

U velikoj pletenoj korpi
ugljarka nosi ugalj.
Napolju je (takođe crno) drveće.

Dok je isplaćuje,
najednom primeti
kako joj rastu tamni brkovi.

Uz to ona ima jaka muška bedra,
jedno oko joj je zatvoreno,
u drugome je zeleni kamenčić.

Tad Pariz počinje da gori
 sa jedne strane. Tamo gde su:
Sena, pristanište i trgovačka
predstavništva.

Oseća prisustvo Boga
dok mu se mrači u glavi.

I am God. I am Arthur Rimbaud.



Iz knjige Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd, 1985.

6. 7. 2012.

T.S.ELIOT - KORIOLAN (prepev Ivana V. Lalića)


KORIOLAN 

I   Trijumfalni marš


Kamen, bronza, kamen, čelik, hrastovo lišće, kopita konjska
Po pločniku.
I zastave. I trube. I toliko orlova.
Koliko? Prebroj ih. I takva gužva ljudi.
Jedva da smo prepoznli sebe toga dana, ili Grad.
Ovo je put do hrama, a toliko nas vrvi uz put.
Toliko njih te čeka, koliko njih čeka? Zar je to važno, na
                                                                                takav dan?
Dolaze li? Ne, još ne. Vidiš ponekog orla.
                I čuješ trube.
Evo dolaze. Dolazi li on?
Prirodni budni život našeg Ja jeste opažanje.
Možemo da čekamo, s našim klupicama i kobasicama.
Šta nailazi prvo? Vidite li? Recite nam. To je

5.800.000 pušaka i karabina,
   102.000 mitraljeza,
     28.000 rovovskih bacača,
     53.000 poljskih i teških topova,
Ne umem da kažem koliko granata, bombi i mina,
                     13.000 aviona,
                     24.000 avionskih motora
                     50.000 vagona s municijom,
sada           55.000 transportnih vagona,
                     11.000 poljskih kuhinja,
                      1.150 poljskih pekara.

Koliko je to trajalo? Je li sada na redu on? Ne,
Ovo su kapiteni golf klubova, ono su skauti,
A sada evo societe gymnastoque de Poissy.
A sad stižu gradonačelnik i cehovi. Gledajte,
Evo sad njega, gledajte:
Ničeg upitnog u njegovim očima
Ili rukama, spokojnim na konjskom vratu,
A oči mu pažljive, vrebaju, opažaju, ravnodušne.
O, skriveno pod krilom golubice, skriveno u grudima grlice,
Pod palmom u podne, pod vodom što teče
U mirnoj tački sveta što se vrti. O, skriveno.

Sad odlaze gore do hrama. Onda žrtva.
Sad stižu device sa urnama, urnama u kojima je
Prah
Prah
Prah praha, a sada
Kamen, bronza, kamen, čelik, hrastovo lišće, kopita konjska
Po pločniku.

To je sve što smo mogli videti. Ali koliko orlova!
                                                                I koliko trube!

(A na Uskrs, nismo otišli van grada,
Pa smo poveli mladog Sirila u crkvu. I zazvonilo je zvono,
A on je jasno i glasno rekao: lepinje.)
                Ne bacaj tu kobasicu,
Dobro će doći. On je prepreden. Molim vas, imate li
Malo vatre?
Vatre
Vatre
Et les soldats  faisaient la haire?  ILS LA FAISAIENT.


II Poteškoće jednog državnika


Viknuti šta da viknem?
Sve meso je trava: uključujući
Vitezive Kupatila, vitezove Britanske Imperije, vitezove,
O vitezovi! Legije časti,
Ordena Crnog orla (prvog i drugog reda),
I ordena Izlazeđeg sunca.
Viknuti viknuti šta da viknem?
Najpre treba oformiti komisije:
Savetodavna tela, stalne komisije, posebne konisije
                i ptkomisije.
Jedan sekretar biće dovoljan za više komisija.
Šta da viknem?
Artur Edvard Siril Parker postavljen je za telefonistu
                godišnje povišenje od pet šilinga
Do sume od dve funte i deset šilinga nedeljno ; sa
                premijom od trideset šilinga za Božić
I jednonedejnim godišnjim odmorom.
Ustanovljen je odbor koji će imenoavti jednu
                komisiju inžinjera
Da razmotri pitanje vodovoda.
Ustanovljena je komisija
Za javne radove, uglavnom pitanja ponovne izgradnje
                utvrđenja.
ustanovljena je komisija
Koja će sa jednom komisijom Volšana
Pregovarati o večnom miru: proizvođači lukova i strela
                kao i proizvođači kopalja i kovači
Obrzaovli su zajednički odbor da protestuju
                protiv smanjenja porudžbina
U međuvremenu stražari bacaju kockice na granicama
A žabe (o Mantovanče) krekeću u močvarama.
Svici svetlucaju na pozadini bledog olujnog neba
Šta da viknem?
Majko majko
Evo poređani porodični portreti, prašnjava
                poprsja, sva nekako izvanredno rimska,
Izvanredno slična, dok ih redom osvetljava plamen
Znojavog bakljonoše koji zeva.
O skriven ispod… skriven ispod… Gde je noga golubice
                počinula i spojila za trenutak,
Tihi trenutak, popodnevni odmor, ispod najviših
                grana najrasprostranijeg drveta podneva
Ispod perja na grudima pokrenutog dhaom vetra posle
                podne
Tamo ciklama širi krila tamo se pavit spušta
                preko nadvratnika
O majko (ne međ ovim porsjima, a na svakom tačan
                natpis)
Ja, umorna jedna glava među ovim glavama
Vratovima dovoljno jakim da ih nose
Nosevima dovoljno jakim da slamaju vetar
Majko
zar ne možemo jednom, skoro, u ovaj mah, biti zajedno,
Ako su maktacije, imolacije, oblacije, impetracije,
Sva žrtvovanja i obredi obavljeni po propisu
Zar ne možemo biti
O skrivena
Skriveni u tišini podneva, u tihoj krekektavo noći.
Dođi sa zamahom krila malog ljiljka, sa sitnim
                plamsajem svica il kresnice,
“Dižu se i padaju krunisani prahom”, ti mali stvorovi,
Ti mali stvorovi cvrkuću, cvrče tanano kroz prah, kroz noć.
O majko
Šta da viknem?
Zahtevam komisiju, predstavničku komisiju,
                istražnu komisiju
OSTAVKU  OSTAVKU  OSTAVKU

T.S.ELIOT - MARINA (prepev Ivana V. Lalića)


MARINA

Quis lis  locus, quae regio, quae mundi plaga?


Kokva to mora kakve obale kakve sure stene i kakva ostrva
Kakva to voda pljuska pramac
I miris borovine i prsma šumskog drozda u magli
Kakve se to slike vraćaju
O kćeri moja.

Oni koji oštre zub psa što znači
Smrt
Oni koji blistaju slavom kolibrija što znači
Smrt
Oni koji pate od zanosa zveri što znači
Smrt

Postali su bestelesni, vertom nekim pokoreni,
Dah borovine i magla šumske pesme
Milošću ovom rastvoreni u prostoru

Kakvo je to lice, manje jasno i jsnije,
Kucaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –
Podaren ili posuđen? Od zvezda i od oka bliže

Šapati i smejuckanja u lišću i zabrzale stope
Ispod sna, gde sve se  sastaju vode.
Kosnik napukao od leda i boja napukla od jare.

Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio
I sećam se.
Slaba snast a jedra trula
Između jednog juna i drugog spetembra.
Stvorio to ne znajući, polusvesno, neznano, svoje.
Kobiličin voj popušta, daske treba šuperiti.
Taj oblik, to lice, taj život
Življen da se živi u jednom svetu vremena van mene; pusti
Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to
                                                                                                neizrečeno,
Probuđeno, otvorene usme, nadu, nove brodove.

Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema
                                                                mojim rebrima drvenim
I šumski drozd što zove kroz maglu
Kćeri moja.